15. Međunarodna izložba arhitekture Venecijanskog bijenala 2016.

28. 05. – 27. 11. 2016. Venecija, Artiglierie, Arsenale

Izbornik: Dinko Peračić

Dinko Peračić rođen je u Splitu 1977. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i završio Master program na Institutu za naprednu arhitekturu Katalonije (IAAC) u Barceloni. Suosnivač je arhitektonskog kolektiva Platforme 9,81 te partner u arhitektonskom uredu ARP d.o.o. Od 2008. radi na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, a od 2018 kao šef katedre za Arhitektonsko projektiranje. Autor je niza realiziranih projekata među kojima se ističu zgrada Građevinskog fakulteta u Osijeku, Tržnica i ribarnica u Vodicama i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Neki do sada nerealizirani projekti kao što su Dom mladih u Splitu, Pogon Jedinstvo u Zagrebu, Tržnica u Dubrovniku ili Kuća maslina u Tisnom intenzivnije su predstavljeni u javnosti.

Dobitnik je Velike nagrade Zagrebačkog salona arhitekture 2018. godine i tri druge nagrade Zagrebačkog salona (2006., 2009. i 2015. godine). Dobitnik je Međunarodne nagrade za arhitekturu Piranesi 2015. godine, Medalje za arhitekturu i Medalje za konceptualni pothvat Hrvatske komore arhitekata (2016. i 2017). Nagrađen je i nagradom Bernardo Bernardi Udruženja hrvatskih arhitekata 2018 godine.

Sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim arhitektonskim i umjetničkim izložbama. Kroz programe udruge Platforme 9,81 sudjeluje na više istraživanja i javnih aktivnosti vezanih za kulturu prostora. Jedan je od moderatora simpozija Dani orisa u Zagrebu, a bio je kurator Dana arhitekata u Sarajevu 2018. godine. Uključen je u javni diskurs o prostoru i arhitekturi kroz učestala javna predavanja, diskusije, radionice, akcije, objavljene tekstove i žiriranja urbanističkih i arhitektonskih natječaja.

www.to-trebamo-to-radimo.org
Autorski tim: Miranda Veljačić, Emina Višnić i Slaven Tolj

Projekt: „Projekt we neeed it-we do it / to trebamo-to radimo

„Trebamo suvremenu kulturu i umjetnost, mjesta kritičke društvenosti i trebamo prostore koji su prilagođeni za njihov razvoj. Ne čekamo idealne uvjete, već ih realiziramo. Počinjemo koristiti napuštene prostore, prilagođavamo ih, a sadržaj se razvija zajedno s arhitekturom koja mu služi. Arhitektura prestaje biti okvir za događanja i postaje jedan od protagonista društvenih događanja“.
U jednoj prostoriji u Venecijanskim arsenalima izgrađen je ambijent koji u jedno novo zajedničko mjesto objedinjuje tri kulturne scene u tri stare zgrade tri hrvatska grada (Rijeka, Zagreb, Split). Istodobno to je muzej u malom koji mapira povijest korištenja tih zgrada, infrastruktura koja okuplja današnja događanja, aktualne umjetnike i vizije tih prostora i sadržaja u vremenu koje dolazi. U jednoj sobi okupljena je umjetnička scena, od skvotera i pankera do radova priznatih umjetnika. Umjetnici koji u njemu sudjeluju svojim novim radovima ne smatraju ga maketom nekih udaljenih zgrada, već konkretnim prostorom koji je jednako stvaran, jer se u njemu stvaraju interakcije i potrebno kulturno značenje. Neki ga smatraju pozornicom te specifične nacionalne kulturne scene. Neki se boje da je riječ o katakombi u koju se ona povlači uslijed aktualnih društvenih okolnosti.

Tri zida prostorije oblikovana su presjecima zgrada Doma mladih u Splitu, Pogona Jedinstvo u Zagrebu i MMSU u Rijeci. Presjeke čine plitke niše od kojih svaka predstavlja konkretan prostor, postojeći ili projektirani, sa sadržajem koji se u njemu dogodio ili se planira dogoditi. Izložba u Veneciji koncentrat je živih procesa i još jedan način da arhitektura potakne njihov razvoj.